|
Rijeka
Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske, 186 km jugozapadno od glavnog grada Zagreba, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva (14° 26' istočne zemljopisne dužine 45° 21' sjeverne zemljopisne širine), kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora najdublje uvuklo u europsko kopno. Riječki zaljev, koji je preko Velih (između Istre i otoka Cresa), Srednjih (između Cresa i otoka Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen s Kvarnerskim zaljevom, je dovoljno dubok (oko 60m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka. Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u mikroregiji Vinodola Hrvatskog primorja. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu kako se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži iznosi pedesetak kilometara, što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom. Klima Prema Kepenovoj klasifikaciji klima, Rijeka ima umjereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosječna temperatura zraka u gradu iznosi 13,8°C, srednje siječanjska temperatura je 5,6 °C, dok srednja temperatura u srpnju iznosi 23,3°C. Godišnje u 86 dana s padalinama ukupno padne 1529mm padalina. Na količinu padalina i njihovu godišnju raspodjelu izravno utječu jesenje i proljetne ciklone nastale u genovskom zaljevu. Tijekom zime u Rijeci vrlo rijetko padne snijeg, no zadnji veći je pao 2010. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suh vjetar sjeveroistočnog smjera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrijednosti (160km/h), a najčešće nastaje u hladnijem dijelu godine prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske nizine preko Dinarida. Povijest
Antika Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolita i neolita, najranijim naseljima na današnjem području grada se smatraju keltska Tarsatika na Trsatskom brdu i naselje Tarsata ilirskog plemena Liburna, u prirodnoj luci na obali. U doba rimskog cara Cezara Oktavijana, naselje se pomiče bliže moru, na desnu obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev, na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada, ostatci termi i rimskih vrata. Srednji vijek Poslije pada Zapadnog rimskog carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog carstva, Lombarda, Franaka, Hrvata i Mađara. Nakon 4. stoljeća sv. Vid postaje svetac zaštitnik grada, pa se današnja Rijeka spominje pod imenom - Terra Fluminis sancti Sancti Vitiili na njemačkom - Sankt Veit am Pflaumb. U srednjem vijeku Rijeka ima hrvatsko ime - Rika Svetog Vida. Dolaskom Hrvata počinje se formirati novo naselje. Prvo spominjanje srednjovjekovnog naselja potječe iz prve polovice 13. stoljeća, kada se u povijesnim izvorima spominju dva naselja: Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu liburnskog Naselja Tarsa i Rijeka, na obali na mjestu rimske Tarsatike. Srednjovjekovna Rijeka je utvrđeni feudalni grad, okružen zidinama s nekoliko kula, koji je podijeljen na dva dijela. U gornjem dijelu se nalazio srednjovjekovni kaštel i crkva Sv. Vida, dok je donji dio pod imenom Rijeka ili Rika bio gospodarsko i trgovačko naselje. U 14. stoljeću Rijeka je posjed Devínska gospode, knezova Krčkih - Frankopana, obitelji Valze, a od 1466. godine je u posjedu Habsburgovaca.
U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom, Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. osnovana je Isusovačka gimnazija i taj se događaj smatra početkom rada sveučilišta u Rijeci. U 17. stoljeću uslijed čestih turskih provala i dugotrajnih sukoba uskoka s Mlečanima prestaje zlatno doba riječke trgovine. Nakon Velikog turskog rata prestaju turske provale i počinje novo jačanje Rijeke kao važnog trgovačkog središta, pa je 1719. austrijski car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom. Ojačala Ugarska uskoro počinje iskazivati pretenzije prema Rijeci kao svom izlazu na more. U 18. stoljeću se ispod Trsata javlja novo naselje - današnji Sušak. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Rijeka je neko vrijeme bila pod francuskom upravom u sklopu Ilirskih provincija. Od Francuza je oslobođena 1813. godine. 19. stoljeće
Osim luke, 19. stoljeće je doba velike gradnje u gradu. U gradu je izgrađena Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju. Razvitak luke, širenje međunarodne trgovine i spajanje grada željezničkom prugom s Pivkom i Karlovcem (1873.) doprinio je brzom porastu broja stanovnika s 21.000 (1880.) na 50.000 (1910.). 1885. izgrađena je nova zgrada riječkog kazališta, današnje Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. 1891. je izgrađena zgrada željezničkog kolodvora koju je projektirao glavni inženjer Ugarskih državnih željeznica Ferenz Pfaff. Godine 1896. dovršena je izgradnja gradskog vodovoda i nove Guvernerove palače koju je projektirao Mađarski arhitekt Alajos Hauszmann. Od 1899. Rijekom vozi električni tramvaj. 20. stoljeće Nakon raspada Austro-Ugarske 1918., Rijeka i Sušak ulaze u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba, no već u studenom Rijeku okupira vojska Kraljevine Italije. Isti mjesec u grad ulaze britanske, francuske i američke trupe koje su u gradu trebale ostati do utvrđivanja statusa grada tijekom 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Talijanska strana je pripajanje Rijeke Italiji opravdavala činjenicom da su Talijani najbrojnija etnička zajednica u gradu, dok je hrvatska, odnosno jugoslavenska strana ostajanje grada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca opravdavala činjenicom da Hrvati čine većinu u širem području grada, kao i u Sušaku. Kada je krajem kolovoza a s Pariške mirovne konferencije stiglo naređenje da se talijanske postrojbe moraju povući iz Rijeke, manja grupa talijanskih časnika je zamolila pjesnika i pustolova Gabrielea D'Annunzia da stane na njihovo čelo i da njihove jedinice povede na Rijeku. Dana 10. rujna 1919. Sporazumom u Saint-Germainu prestala je postojati Austro-Ugarska, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Dan poslije, D'Annunzio je sa službenicima krenuo iz Ronchija , mjesta 80 - {km} - sjeverozapadno od Rijeke. Kada je krenuo predvodio je kolonu od 200 ljudi, a kada je 12. rujna stigao pred grad iza njega je bilo 2.500 vojnika - "crnokošuljaša". Zapovjednik talijanskih garnizona u Rijeci, general Pittaluga, je dobio naređenje vlade u Rimu da zaustavi D'Annunzijev pohod na grad. General se izvan grada našao licem u lice s D'Annunzijem i njegovim arditima s gomilom tenkova i oklopnih vozila. Kad im je naredio da se vrate natrag, D'Annunzio je otkopčao kaput, pokazao niz medalja koje je dobio u Prvom svjetskom ratu i rekao da je sve što treba napraviti kako bi ga spriječili jest narediti svojim trupama da ga ubiju. Pitaluga je reagirao oklijevajući i ubrzo je kapitulirao. D'Annunzio je potom ušao u grad i prisilio britanske, francuske i američke okupacijske trupe na povlačenje. Italija je uskoro započela blokadu Rijeke zahtjevajući od pobunjenika predaju. D'Annunzio je nakon toga proglasio Talijansku upravu za Kvarner s ustavom koji je bio spoj anarhističkih, protofašističkih i demokratskih republikanskih ideja i u kojem je on dobio titulu vođe. Vlada u Rimu je osudila D'Annunzijev čin i ogradila se od njegovog režima, ali nije ništa učinila da ga ukloni s vlasti. Povratak na premijersku funkciju talijanskog liberala Giovanni Giolittia u lipnju 1920. doveo je do zaoštravanja D'Annunzijevih stavova. Još u siječnju iste godine Georges Clemenceau, francuski predsjednik vlade, rekao je Anti Trumbiću i Nikoli Pašiću da se odreknu Rijeke inače će Londonski ugovor biti proveden u cijelosti. Delegacija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je uz znatnu potporu SAD-a uspijevala odoljeti pritiscima do kraja godine, ali je 12. studenoga bila prisiljena na potpisivanje Rapallskog ugovora s Italijom, po kojemu je Rijeka trebala postati neovisna država - Slobodna Država Rijeka.
Izbori za Ustavotvornu skupštinu u kojoj su većinu imali autonomaši nisu rezultirali smanjenjem razdora: preuzimanje vlasti talijanskih nacionalista u gradu je završilo intervencijom Talijanskog kraljevskog namjesnika, a kratkotrajno fašističko preuzimanje grada u ožujku 1922. je završilo trećom talijanskom vojnom okupacijom. Sedam mjeseci kasnije i Italija je pala pod fašističku vlast. Period diplomatskih trzavica na relaciji Kraljevina Italija - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca završile su 27. siječnja 1924. potpisivanjem Rimskog sporazuma kojim je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa zajedničkom upravom nad lukom. Formalna talijanska aneksija Rijeke 16. ožujka 1924. označila je dvadesetogodišnje razdoblje fašističke vlasti i politiku prisilne talijanizacije hrvatskog stanovništva. Rijeka ubrzano ekonomski propada i postaje periferni gradić, dok Sušak ubrzano raste s osloncem na široko zaleđe. Rijeka je uz susjednu Istru, prva u svijetu pružila otpor fašizmu (vidi: Labinska Republika iz 1921 .), dok je u Drugom svjetskom ratu bila dio antifašističke fronte. Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine uslijedila je dvadesetomjesečna njemačka vojna okupacija. Tijekom 2. svjetskog rata, grad je teško oštećen u brojnim anglo-američkim bombardiranjima. Najteža razaranja grad podnosi u seriji napada u studenome 1944 (najmanje 125 žrtava) i u veljači 1945 (200 mrtvih i 300 ranjenih) [2]. Lučku infrastrukturu su prilikom povlačenja uništili Nijemci. Grad su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije 3. svibnja 1945. godine. Prema opširnoj zajedničkoj studiji "Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. -1947.)" ("Vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947)"), rimskog Društva za riječke studije (Società di Studi Fiumana - Roma) i zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavljenoj u rujnu 2006., u razdoblju nakon oslobađanja Rijeke od 3. svibnja 1945. do kraja 1947. godine, u Rijeci je ubijeno oko 650 Talijana. [3] Najveći broj njih je:  „ ...suđen pred vojnim sudovima i okrivljen za ratne zločine. Jedan manji dio, sa sudom ili bez suda, pogubljen je zbog pripadnosti pojedinim pokretima koji su u osnovi bili antifašistički, ali su se zalagali za drugačije državno rješenje Rijeke i okolice u odnosu na Narodnooslobodilački pokret (liburnisti, autonomaši, demokršćani, pripadnici CLN-a ). Poduzete mjere bile su mnogo strože, nego što su oni predstavljali možebitno opasnost za završno rješenje pripadnosti Rijeke i Istre. [4]“Razdoblje za vrijeme i neposredno nakon 2. svjetskog rata obilježeno je velikim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva grada. Tako je između lipnja 1940. i svibnja 1945. broj stanovnika Rijeke opao za oko 15.000, no kako je došlo do povratka oko 3.000 ljudi, uslijed povratka iz zarobljeništva ili iz vojne službe u Italiji i drugdje, stanovništvo Rijeke se smanjilo za 22 posto, što se naposljetku odrazilo na talijansku nazočnost u gradu, koja je smanjena za barem 7.000 osoba. [5] U razdoblju između 1946. i 1950. prema procjenama Ustanove za pomoć izbjeglicama u Italiji, grad je napustilo više od 25.000 Talijana, [5] dok je u različitim i ne pobliže označenim godinama prije 1943. i nakon 1950. otišlo još otprilike 6.000 ljudi. [5] Poslije završetka rata, prema zaključcima Mirovne konferencije u Parizu 1946. godine, a koja je dovela do potpisivanja Pariških mirovih ugovora u veljači 1947., Rijeka je vraćena u okvire države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u jedinstveni grad Rijeku, koji započinje ubrzani razvoj. Nakon obnove, Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, dok se u industrijskoj proizvodnji obnavljaju industrijske grane važne za Rijeku: brodogradnja, proizvodnja papira, brodskih uređaja i motora, potom kemijska (rafinerija nafte, koksara) i tekstilna industrija. Paralelno s industrijskim razvojem, Rijeka je postala središte šire regije. Povećao se i broj stanovnika grada, pa se od početka 1960-ih grade nove gradske četvrti. Na obližnjem otoku Krku 1970. godine otvara se riječka zračna luka. A tri godine poslije, 1973. godine, Rijeka dobiva sveučilište. Nakon osamostaljenja Hrvatske 8. listopada 1991., jedinice Jugoslavenske narodne armije su početkom prosinca napustile Rijeku i time je započeo proces demilitarizacije grada. [6] 2005. Grad Rijeka je preuzeo prostor bivše vojarne "Trsat", čime je postao gotovo u potpunosti demilitariziran grad. [6] Na području bivše vojarne izgrađen je sveučilišni kampus. Godine 1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica i općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Rijeka je postala sjedište Primorsko-goranske županije. Zanimljivosti
Riječki karneval
Prijevozni sustav
Rijeka od 1970. godine ima zračnu luku. Kako se nalazi na obližnjem otoku Krku, više je usmjerena na charter letove, makar se u zadnjih nekoliko godina povećava broj izravnih linija. Godine 2005. kroz riječku je zračnu luku prošlo 130.000 putnika, a prema predviđanjima za 2011. godinu očekuje se promet od 250.000 putnika. Rijeka je dobro integrirana u mrežu Hrvatskih željeznica, a s time i u mrežu međunarodnih željezničkih koridora. Elektrificirana pruga koja Rijeku povezuje sa Zagrebom, te dalje Koprivnicom i mađarskom granicom je dio paneuropskog koridora Vb. Preko sjevernoga kraka Rijeka je elektrificiranom prugom povezana s Ljubljanom i Trstom. Prema planovima daljnjeg razvoja Hrvatskih željeznica, planira se gradnja nove nizinske pruge, koja će vlakovima na koridoru Vb omogućiti postizanje brzina od 250 km/h. S većim brzinama putovanje između Zagreba i Rijeke skratilo bi se na sat vremena. Rijeka je izravnim željezničkim linijama (uključujući i noćne) povezana s Münchenom u Njemačkoj i Salzburgom u Austriji. Preko trajektnih linija Rijeka je povezana s ostalim lukama i otocima u Hrvatskoj - Splitom, Dubrovnikom, Korčulom i Starim Gradom na otoku Hvaru, te jedinom međunarodnom linijom prema talijanskoj luci Bari. Graditeljske znamenitosti
Povijesno središte Rijeke formiralo se kraj ušća rijeke Rječine u Jadransko more. Riječki Stari grad, smješten na desnoj obali Rječine, izgubio je mnogo povijesnih zgrada, no još uvijek predstavlja živo srce grada. Ispod njegovih se ulica nalaze vrijedne arheološke iskopine te splet starih tunela. Uz južni obod Staroga grada počelo se u drugoj polovici 18. stoljeća izgrađivati danas poznato šetalište Korzo s Rivom. Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća znatno su izgrađeni Sušak, Brajda i drugi gradski predjeli. Korzo i Stari grad Riječki Stari grad okružen je s južne strane Korzom. Korzo je središte Rijeke, njena najpoznatija ulica i mjesto javnih događanja.
Od drugih sakralnih zdanja treba izdvojiti crkvu Uznesenja Marijina, bivšu katedralu. Podignuta u 15. stoljeću, bivša je katedrala tijekom vremena često mijenjala svoj izgled, da bi u obnovi 1824. godine dobila današnje pročelje. U unutrašnjosti su naročito vrijedni oltari i barokne štukature u svetištu. Ispred crkve nalazi se zvonik, koji se uslijed slijeganja tla s vremenom nagnuo, pri čemu je dobio svoje ime Kosi toranj. Podno tornja nalaze se poznati kasnoantički mozaici iz 5. i 6. stoljeća, koji su nastali u doba Tarsatike, rimskog naselja na području Rijeke. U blizini su i ostatci gradskog bedema, te nedaleko i legendarna Stara vrata ili Rimski luk, do danas obavijen nepoznanicom oko svoga nastanka.
Prostor južno od Korza, uz Rivu, nastao je većinom u 19. stoljeću i u početku se zvao Novi grad (za razliku od Staroga grada), no s vremenom se taj naziv izgubio. Od starijih građevina tu je preostala barokna pravoslavna crkva sv. Nikole, s tlocrtom u obliku križa, dovršena 1790. godine prema projektu riječkog arhitekta Ignacija Henckea. Riječka Riva je pročelje grada prema moru. Usprkos gustom prometu, recentnim se urbanističkim zahvatima prostor rive potpuno pretvara u pješačku zonu. Duž Rive je reprezentativan niz zgrada iz 19. stoljeća, kada je Rijeka bila velika i moćna trgovačka luka. Možda najreprezentativnija zgrada izgrađena u tom razdoblju je palača Adria (1897., arhitekt Giacomo Zammattio), danas zgrada Jadrolinije. Izgrađena je za brodarsko društvo Adria mađarsko-američkim kapitalom, a ponosi se limenim kupolama te kamenim skulpturama alegorija na pročelju. Skulpture okrenute prema moru predstavljaju pomorce, a one prema kopnu četiri kontinenta. U unutrašnjosti je velebni atrij s arkadama i sačuvanim originalnim dizalima s kraja 19. stoljeća.
Na dominantnom položaju iznad Starog grada smještena je Guvernerova palača, raskošna bivša rezidencija riječkog guvernera, u kojoj je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Sagrađena 1897. godine prema projektu mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna, za potrebe gradske i državne reprezentacije, bila je investicija guvernera također mađarskog podrijetla Lajosa Batthyányja. Danas se u njoj, osim vrijednih povijesnih zbirki iz prošlosti Rijeke, čuvaju izvorni interijeri s kraja 19. stoljeća: monumentalno mramorno stubište te dvorane sa štukaturama, oplatama i pokućstvom iz tog razdoblja. Zapadno od Guvernerove palače smještena je moderna zgrada Muzej grada Rijeke, a istočno, u lijepo oblikovanom perivoju, bivša vila nadvojvode Josipa, u kojoj je smješten Državni arhiv u Rijeci.
Delta Središte Rijeke također obuhvaća područje zvano Delta, po ušću rijeke Rječine u more. U nekom je vremenu dio ušća Rječine zatvoren te na njegovu mjestu izgrađen tzv. Mrtvi kanal, pri čemu je tok rijeke preusmjeren nešto istočnije. Tako se između toka Rječine i Mrtvoga kanala oblikovao poluotok koji se naziva Delta. Deltom se obično naziva i gradski obližnji predio oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.
Blizu HNK se nalazi i sklop zgrada nazvan Velika tržnica, koji se sastoji od dva paviljona (1881., arhitekt Isidor Vauchnig), te Komunalne ribarnice (1903., izvedena 1913.-14., arhitekt Carlo Pergoli). Prostor tržnice danas funkcionira i na otvorenom, u okolnim ulicama. Od stambenih zgrada ondje se nalazi naročito zanimljiva zgrada zvana Turska kuća (Casa turca), građena u neomaurskom stilu za Nikolaidesa, turskoga diplomatskog predstavnika u Španjolskoj, a potom i konzula u Rijeci od 1898. godine. Južnim dijelom Delte dominira golemi stambeni kompleks nazvan Casa rossa (Zagrebačka 1-5, Demetrova 2-4) po crvenom pročelju od opeke, sagrađen 1903. godine prema projektu arhitekta Venceslava Celligoia. Brajda
Zapadno od Palače šećerane smješten je i stari riječki Lazaret. Lazaret je vrsta karantenske bolnice kakve su se gradile u pomorskim gradovima diljem Sredozemlja. Lazaret je danas uklopljen u riječku bolnicu, a od stare barokne zgrade ostao je raspoznatljiv tek kameni portal s posvetnim natpisom cara Karla VI. iz 1722. godine. Od ostalih zgrada na Brajdi treba spomenuti niz historicističkih i secesijskih objekata oko Tržnice Brajda, građenih prema projektima značajnih riječkih i tršćanskih arhitekata s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Oblikovanjem se ističu opečna pročelja arhitekta Carla Conighija: kuća Pomoračke zaklade sv. Nikola (Manzonijeva 2) iz 1893. s oslicima pod krovnom strehom, te stambena kuća Miculinić-Richtmann (Fiorella la Guardije 14) iz 1914. godine. Na zapadnom dijelu Brajde je secesijska kuća Modiani (J. Katalinića 4, 1912./13., arhitekt Mario Ambrosini), karakteristična po stiliziranim egipatskim stupovima u obliku palmi. Sušak i Trsat
Iznad Sušaka je brijeg Trsat, koji je bio naseljen u predrimsko doba te poznat pod nazivom Tarsatica. Ondje je na mjestu stare predrimske utvrde sagrađen srednjevjekovni Trsatski kaštel. Kaštel je obnovljen u duhu historicizma u prvoj polovici 19. stoljeća, za znamenitog austrijskog vojnog časnika, grofa Lavala Nugenta, koji je ondje držao zbirku umjetnina. Na Trsatu se također nalazi kompleks franjevačkog samostana s crkvom i pastoralnim centrom, nazvan Trsatsko svetište. To je najstarije marijansko svetište na tlu Hrvatske, i danas je veliko mjesto hodočašća. Franjevački sklop nastao je višekratnom pregradnjom tijekom nekoliko stoljeća. Današnja crkva je barokna, a u njoj se osim vrijednih relikvija nalaze i mramorni oltari. U crkvi i samostanu značajna su djela baroknog slikara švicarskog podrijetla Serafina Schöna. Industrijska baština Rijeka je prepoznata i kao grad industrijske baštine. Nekadašnji veliki industrijski pogoni smješteni su diljem grada, a naročito na području Mlake te oko Industrijske ulice. Ekonomski devastirana industrija Rijeke ostavila je u nasljeđe značajna arhitektonska djela s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, koja tek u posljednje vrijeme postaju vidljiva kao neiskorišteni kulturni resurs Rijeke.
Ostale znamenite građevine
Kultura Riječke kulturne manifestacije svojom kvalitetom veoma su važne za kalendar kulturnih događanja, ne samo Rijeke i Primorsko-goranske županije, već i širega područja. To su prije svega: Riječke ljetne noći u organizaciji Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Ljeto na Gradini, Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Međunarodni festival malih scena - Rijeka, Jazz time festival, Festival komorne glazbe zatim Međunarodni biennale crteža, Izložba mladih Mediterana - u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Književna nagrada "Drago Gervais" i brojne druge.
Vanjske poveznice
Link: http://www.rijeka.hr |
